Bojčinska šuma i Tarzan plaža – kada vam treba brzi beg iz grada

Bojčinska šuma i Tarzan plaža – kada vam treba brzi beg iz grada

Znate onaj osećaj kad je vikend i trebalo bi negde da odete jer tokom radne nedelje nećete moći, i ide vam se negde ali vas u isto vreme i mrzi i ništa niste isplanirali i hteli biste nešto jednostavno i blizu a da je lepo… Neću da kažem često, ali povremeno nam se događa da upadnemo u baš ovakvu zamku.

I onda sedimo uz komp i gledamo u Google maps (Earth view) i pokušavamo da detektujemo zelene površine koje deluju zanimljivo i dovoljno su blizu jer u tom trenutku već je uveliko prošla polovina pre podneva.

Jedan od takvih dana seli smo u kola sa namerom da odemo do Obedske bare (mislim da smo do Obedske bare ubedljivo najviše puta bezuspešno pokušavali da stignemo). Nismo bili tamo, deluje da je lepo, blizu je. Krenemo preko Surčina jer pokušavamo da kada se vozimo ka izlazima iz grada da ne idemo uvek velikim saobraćajnicama kako bismo imali prilike da upoznamo, makar površno, i zavučene delove Beograda.

Savet: nemojte ići preko Surčina. Uzak je put, ima kombinacije ležećih policajaca i rupa, dece koja pretrčavaju i sl. Osim ako namenski ne idete do nekog auto otpada po recimo zadnji brsač koji nigde ne može da se nadje stvarno ne propuštate ništa.

Međutim, kada nakon centra Surčina (do kog možete da dodjete i autoputem pa se isključite već gde treba) skrenete ka Bojčinskoj šumi, krajolik se odjednom izuzetno menja i vožnja kao i razgledanje postaju pravo uživanje.

Put je jako dobar, širok, ima mesta i za bicikliste kojih smo sreli nekoliko. Pošto smo išli krajem juna imali smo sreću da prođemo pored velikih polja pod suncokretom u punom cvetu. Je l ima neko ovde da ne voli da vidi polje suncokreta? Ja ne znam šta je, ali stvarno deluju magično. Naravno, stali smo i ovo je bio prvi de-tour napravljen na putu ka Obedskoj bari.  Evo da vidite da je vredelo. I da je potrajalo.

Nakon fotografisanja suncokreta produžili smo dalje i shvatili da nam je Bojčinska šuma bukvalno usput, odnosno videli smo ulaz u šumu iz kola. Dakle, ne bi bilo pristojno prema šumi da kad smo već tu ne svratimo i upoznamo se.

Ulaz u Bojčinsku šumu se krije iza velike etno kolibe/restorana koja se nalazi na ogromnom komadu zemlje. Sama šuma podeljena je asfaltnim putem na dva dela (nisma sigurna da li je prohodan za motorna vozila). Desna strana šume, gledano iz pravca restorana je ograđena i u njoj se nalaze „slobodno“ puštene mangulice. Ako niste imali priliku da vidite ove čudne svinje sa vunom (o, da!) eto prilike. Za bliže i detaljnije proučavanje istih definitivno odvojite dan da posetite Krčedinsku adu ili Zasavicu.

PARKING: Oko restorana ima mesta, verujem da ćete lako naći mesto.

Leva strana šume ima uređenu trim stazu kojom možete napraviti krug kroz šumu. Inače, (spoiler alert!) šuma je prilično mala. Jako mala. Malecka :) Lepa je, ali ne očekujte sate šetanja po prirodi.

Ako krenete da pratite stazu, dodjete do kraja jednog smera (naidjete na oštru krivinu) negde na polovini puta nazad imaćete put desno. Skrenite, to je možda i najlepši deo koji će vas izvesti ka proplanku na kome se nalazi štala sa konjima i velikim torom po kome konji mogu slobodno da se kreću.

Ovo nam je bio highlight dana! Konji su bili jako druželjubivi i vrlo pitomi! Ako planirate odlazak, ponesite i neku šargarepu sa sobom :) Dakle, ovo je bio drugi de-tour u našem putu ka Obedskoj bari.

Inače, pogledajte kako izgledaju fotke slikane širokim objektivom :) Prva je otprilike kako scena izgleda sa strane, druga je kako izgleda kadar napravljen širokim objektivom. Nisu identični kadrovi, ali, you get the idea :)

Kada smo završili šetnju po šumi bilo je već vreme ručku i hteli smo da probamo taj veliki etno restoran/kolibu na ulazu u šumu ali, i pored praznih stolova nismo mogli jer su navodno svi bili rezervisani. Dakle, ne računajte da ćete  ovom restoranu moći da jedete ako samo spontano banete. Očigledno je jako popularan.

Pohod na ručak odveo nas je na Tarzan plažu (O, da!) koja se zapravo nalazi na putu ka Obedskoj bari i usput je. Well, kinda.

Do same Tarzan plaže može se kolima iako u nekim delovima deluje drugačije :D Preporuku za ručak dobili smo od lokalaca koje smo sreli pored puta. Jeli smo riblju čorbu i… to nije najbolja riblja čorba koju sam ikada jela. Opet, ima još stvari na meniju koje treba probati. Momak koji je radio je bio jako ljubazan i prijatan, ambijent je jako lep, restoran ima svoju malu uređenu plažu i verujem da leti ovo mesto stvarno može da izgleda kao prava oaza.

 

Kada smo se već zavukli toliko daleko na to poluostrvo, rešili smo i da prošetamo putem koji ide kroz ostatak kopna.  Ako je vreo dan i nemate šta da radite, prošetajte. Oko puta se nalaze kuće/vikendice/sojenice sa podignutim prvim spratom tj sa prizemljem koje je napravljeno tako da može da izdrži podignuti vodostaj Save i meni je to uvek zanimljivo da posmatram. Ja sam porasala u kraju koji nema nikakavu veliku reku u blizini i ovaj tip prilagođavanja arhitekture vremenskim prilikama i neprilikama mi svaki put privuče pažnju.

Sa svih strana ćete imati bujno zelenilo, za one među vama koji se razumeju u floru malo bolje privući će pažnju neka invazivna vrsta koja je pokrila bukvalno celu jednu stranu poluostrva (poput onoga što se može videti na jednoj strani Lida). Tu i tamo ima pristupačnih mesta za izlazak na reku.

Kada smo obišli i ovo poluostrvce shvatili smo da nema vremena za Obedsku baru i polako smo krenuli ka kući, ovaj put brzinski, autoputem.

U svakom slučaju, ukoliko želite jednostavan dan i vreme je lepo, Bojčinska šuma i/ili Tarzan plaža za chill out mogu da budu pun pogodak!