Zasavica: kao Krčedinska ada, samo drugačije

Znate ono vreme kad se zima napokon bliži kraju ali nikako da prođe a vas već hvata neizdrž i po svaku cenu biste nekuda ali je zapravo i dalje sve vreme hladno i mokro i vrlo verovatno kaljavo gde god da krenete?

E pa, jednog od takvih dana smo, odlučni da više ne čekamo pravo proleće, seli u kola i uputili se put Zasavice. 

Na sajtu im neskromno piše da su otvoreni 365 dana u godini i da rade 24/7. Well, guess what? They dont.  http://www.zasavica.org.rs/

Ispostavilo se da im sezona počinje od 15. februara ali je portir/čuvar pristao da nas svejedno pusti da se prošetamo po rezervatu. Dobra strana ovog ranog odlaska bila je ta što nismo platili ulaznicu, jer, zvanično još nisu počeli sa radom :) Zauzvrat nismo mogli da popijemo kafu niti pojedemo nešto (ovo je bilo pre nego što sam ja počela na svaki odlazak igde da sa nama nosim kutijicu sa bademima, urmama, par kocki crne čokolade i sl. pre nego što smo kupili termos za kafu) jer je ugostiteljski objekat koji radi u sklopu rezervata bio zatvoren. 

Ako vas ide više, sa sve ulaznicama i eventualnom hranom ili pićem imajte na umu da ovaj izlet neće biti preterano jeftin. 

Dakle, Zasavica je posle Sremske Mitrovice. Pratite navigaciju, stiže se bez većih problema. Na glavnom putu će vas čekati putokaz za skretanje ka samom rezervatu koji vas onda direktno vodi do ulaza, gde ima dovoljno parking mesta da ostavite kola. 

Moji utisci o Zasavici su pomešani. Velikim delom za to je zaslužno hladno i maglovito jutro koje smo proveli tamo. Ispostavilo se da je ta magla jako fotogenična ali tokom samog boravka tamo, nije mi se baš dopala.

Popodne se promenilo vreme, sa suncem i povećanjem temperature, popravilo se i moje raspoloženje i Zasavicu sam napustila sa odlukom da se vratim ponovo, u sezoni i po lepom vremenu. Još jedan razlog za ponovni povratak svakako je to što želim da se čamčićima (koji još nisu bili spušteni u vodu tada kada smo mi bili) provozamo po vodi i zavučemo po rukavcima Save koji sa jedne strane ograničavaju rezervat. 

U samom vizitorskom centru (tako se zove prvi deo na koji nailazite), nalazi se neki vrlo nehumano uređeni “zoo vrt” sa domaćim životinjama kojih inače ima u rezervatu. Valjda za one koji i ne planiraju da prošetaju, pa makar da nešto vide. U tom delu se nalazi restoran ali celokupnim delom dominira veliki vidikovac na koji se možete popeti. Sa vidikovca se zaista pruža predivan pogled na meandar Save koji oivičava rezervat. 

Definitivno se popnite do vrha. I nemojte da se iznenadite (prijatno ili neprijatno) kada vidite da je centralni deo vidikovca pretvoren u svojevrsnu sušionicu za suhomesnate proizvode koje možete pazariti na ulazu. A te kobasice i pečenice i ne znam šta je sve u ponudi, prave se, pa, od životinja koje ste došli da vidite u rezervatu. Mixed feelings? Well, me too.

Meni je ovo baš bio neprimeren detalj. Da se razumemo, nemam ništa protiv ljudi koji jedu meso, i razumem da brojnost određenih jediniki u rezervatu treba da se drži pod kontrolom ali da li stvarno u samom rezervatu moraju da se prodaju suhomesnati proizvodi nastali baš od tih životinja? Mislim, većina ljudi koja dolazi u rezervat dolazi baš zato što su ljubitelji životinja i žele da ih vide u njihovom prirodnom ambijentu pa ova vrsta direktne objektivizacije tih životinja deluje malo neprimereno. 

 Anyways, desno od vizitorskog centra kreću označene staze kojima se krećete kroz rezervat koji po mnogo čemu podseća na Krčedinsku adu. Koncept je svakako isti. Krećete se slobodno kroz domaće životinje, koje su isto tako slobodno puštene. Imajte na umu da je svakako vaša odgovornost da ne izazivate životinje niti im prilazite previše blizu ili ih na bilo koji način izazivate. Većina će se sklanjati od vas, ali isto kao i kod ljudi, može se dogoditi da naiđete na neke karakterne primerke, pa ih onda ipak fino zaobiđite. Ipak ste tu vi došli u goste :)

Dakle, životinje koje ćete ovde videti su mangulice (ja i dalje svaki put pomislim kako je ovo rasa nastala ukrštanjem ovce i obične svinje i idalje su mi presmešne svaki put kada ih vidim!), podolsko goveče, konji i magarci. 

Podolsko goveče svakako dominira svojom brojnošću ovim rezervatom. Dok smo na Krčedinskoj adi videli jedva nekoliko primeraka, ovde ih je bilo na sve strane. U onoj magli koju smo zatekli tog jutra, izgledali su prilično impresivno. Pričala sam o ovoj životinji u postu o Krčedinskoj adi, neću se ponavljati, ali pogledajte koliko je ova životinja lepa!

Da, inače je i Laja bila sa nama. Čuvar koji nas je pustio nije pokazao ni trunku premišljanja kada sam ga pitala može li i ona sa nama kroz rezervat, samo je klimnuo glavom. I dalje mislim da je bolje da ne vodite psa sa sobom na ovakve izlete osim ako pas nije jako poslušan i ne mari previše za druge forme života.

Na sajtu Zasavice pročitala sam o projektu ponovnog donošenja i puštanja dabrova u Savu tj konkretno u Zasavicu. Mi ih na žalost nismo videli, ni njih niti neku od njihovih brana. Verujem da se šanse povećavaju ako iznajmite čamac i lagano veslate po vodi :)

U svakom slučaju, dodaću utiske ako do Zasavice odemo opet i uspemo da se provozamo po vodi. Za sada bih rekla da je ovo lep dnevni izlet gde možete da se lagano prošetate (iskustvo hodanja kroz slobodno puštene životinje je, makar meni, prilično zanimljivo), sedite malo pored vode, pogledate izbliza životinje sa kojima se inače ne srećete. 

Inače, pogledajte razliku između atmosfere koju smo zateklu ujutru kada smo stigli i nakon nekoliko sati, kada smo odlazili iz rezervata:

Ako vam ostane vremena, možete u Sremskoj Mitrovici pokušati da posetite Sirmium. Nama nije uspelo jer je lokalitet bio zatvoren kada smo mi bili tamo.  U pitanju su ostaci rimske carske palate i više o tome šta vas tamo čeka možete pogledati na njihovoj zvaničnoj stranici: Sirmium

Jelena Jaranovic

Pišem najviše o roditeljstvu, manje o putovanjima i najmanje o svemu drugom.

Previous
Previous

Obedska bara: šetnja, posmatranje ptica i veslanje

Next
Next

Duh Amazonije u Srbiji: Koviljsko-petrovaradinski rit