“Moraš da deliš igračke sa drugima!”

Često u parku čujem kako roditelji zahtevaju od dece da podele neku svoju igračku sa drugim detetom.

Ovaj zahtev često prati “pretnja” kako niko neće hteti da se druži sa njima ako su sebični / neće da podele svoje igračke. Često u paketu, ako dete odbije da podeli, ide i etiketiranje deteta kao sebičnog.

Onda često, odrasli, imaju potrebu da opravdaju ponašanje deteta (ili pritisak koji su vršili na dete da da svoju igračku) pa drugom odraslom kažu nešto poput:

“Mora da nauči da deli!”
“Sad je u toj fazi, ali ne može tako!” i sl.

Naravno da dete treba da nauči da deli, ALI to se neće dogoditi tako što ga mi primoravamo da neki predmet koji je njemu u tom trenutku jako drag ili važan, da nekome drugom.

Deca predškolskog uzrasta su razvojno u stadijumu kada na svet gledaju pretežno iz svoje perspektive (dečji egocentrizam).U slučaju deljenja to znači da ako dete želi da se igraja sa nekom igračkom, teško će razumeti da i neko drugo dete želi to isto. I neće videti nikakv razlog da svoju igračku da drugome. Jer ono hoće da se igra. Ovo zapravo i nije ono što mi smatramo sebičnošću, jer dete ne razume potrebu drugog deteta, pa njegova odluka da nešto ne podeli nema sebični karakter.

Kako možete polako da radite na razvoju veštine deljenja?

Prvo, nemojte primoravati dete da podeli svoju igračku. Nemojte ga etiketirati (sebičan si), pretiti mu (niko neće hteti da se druži sa tobom) ako to ne želi.

Igračka je njegova. Uvažite njegov izbor.

Govorite u ime deteta (prvih godina), kako bi ono naučilo kako da se u ovim situacijama postavlja.

Evo primera kako to izgleda kada Teo želi nečiju igračku. Priđemo detetu.
Ja: Ćao. Teo bi jako voleo da pogleda taj autić. Da li bi hteo da mu ga daš na kratko?
Dete: (gleda nas nepoverljivo uglavnom)
Ja: Samo ćemo da ga pogledamo. Vratićemo ti ga i ti ga nosiš kući. Nećemo ga uzeti.
Ako dete posle ovoga ne pruži svoju igračku ili iskomunicira, kažem Teu: Dečak sada ne želi da podeli svoj autić sa tobom i to je okej. I ti nekada ne želiš da deliš svoje igračke. Hajde da nađemo nešto drugo da se igramo.

Ako neko dete priđe Teu, govorim slično. Ako Teo ne želi da podeli, objasnim detetu da Teo u ovom trenutku ne želi da podeli igračku.
Ako Teo ipak reši da da svoju igračku, pohvalim ga.

Trampa kao rešenje

Još jedna stvar koja nama pomaže jeste trampa. Kada god Teo želi nečiju igračku, krene sa nekom svojom i onda drugom detetu ponudimo opciju: “Da li bi hteo da se ti malo igraš sa ovim autićem a da Teu daš svoj za to vreme?”

Deca se u ovom slučaju mnogo lakše odvoje od svoje igračke jer dobiju nešto novo za uzvrat što oni mogu da koriste.

Lični vs kolektivni predmeti

I ne treba deljenje svojih igračaka mešati sa deljenjem zajedničkih igračaka u kolektivu (poput vrtića), kada su igračke svačije, i ničije. Tamo važe druga pravila koja postavljaju drugi ljudi sa kojima deca nemaju toliko blizak odnos.

Vrtić za decu je kao nama posao. Naravno da prema inventaru sa posla nemamo ni blizu isti stav kao prema svojim ličnim predmetima.

Želite da deca čuvaju svoje stvari, zar ne?

A, zapravo, kad razmislite, mi i želimo da deca brinu o svojim stvarima i da biraju sa kim će i šta deliti. Želimo da budu odgovorni i čuvaju ono što im je bitno.

Ni vi ne biste voleli da nekom potpuno nepoznatom čoveku, ili osobi koju znate iz viđenja tek tako pozajmite nešto vama vrlo važno ili drago.

Dakle, poštujte dečji integritet u odlučivanju šta od svojih igračaka želi da podeli.

Priča o tome kako deljenje ima puno lepih strana i može da donese puno radosti i onome ko daje i onome ko nešto uzima/pozajmljuje može samo da pomogne. Podsećanje na situacije kako je detetu bilo lepo kada se ono igralo sa nekom drugom igračkom, takođe.

Ali, svodi se na to da dete treba da ima kontrolu nad odlukama koje se tiču njegovih stvari. A vremenom će, uz dobre primere iz okruženja, ono svakako početi da deli svoje stvari sa drugima.

Jer dete je deo zajednice, zajednica se zasniva na deljenju resursa, i to je veština koju će ono pre ili kasnije naučiti.

Samo možda ne mora sa dve godine u parku sa nepoznatom decom.

Jelena Jaranovic

Pišem najviše o roditeljstvu, manje o putovanjima i najmanje o svemu drugom.

Previous
Previous

“Nemoj da trčiš, pašćeš!”

Next
Next

“Da poljubim da prođe”