“Nisam za batine, ali po nekad…”

„Nisam za batine ali po nekad“

Neki ove reči izgovaraju da opravdaju svoje postupke u određenim situacijama kada nisu znali šta drugo da urade ili su reagovali impulsivno.

Drugi iskreno veruju da fizička kazna tu i tamo neće škoditi deci, naprotiv, može da im koristi jer ih uči da treba da poštuju i slušaju roditelje.

Problem sa fizičkim kažnjavanjem dece je jako kompleksan.

Roditelji su osobe u koje deca imaju najviše poverenja, koje su tu da ih štite i vole.

Zamislite koliko je konfuzno kada neko ko treba da te štiti i voli, sa kim treba da se osećaš najsigurnije, ko brine o tebi i od koga apsolutno zavisiš – namerno nanosi fizički bol?

Pitanje koje lebdi u vazduhu kada je fizička kazna opcija je i:

Da li želite da vas se deca plaše?

Ako je odgovor potvrdan, iskreno se zapitajte zašto biste želeli da u odnos sa bićem, koje je apsolutno zavisno od vas, unesete komponentu straha?

Strah koji deca osećaju utiče na odnos koji imaju sa roditeljima. Pretpostavljate da uticaj nije pozitivan.

Ako nas se plaše, i ako je fizička kazna opcija, teško da će imati poverenja u nas.

Mogu li deca da nas se plaše i veruju nam istovremeno?

Poverenje nam je bitno jer predstavlja temelj zdravog odnosa koji ima potencijal da traje dugo. Ali, bitno nam je i iz mnogih praktičnih razloga.

Na primer, možemo da zamislimo situaciju u kojoj dete nešto pogreši (namerno ili slučajno, nije bitno) i treba mu pomoć. Od toga ima li poverenja u nas, zavisiće da li će pomisliti:

„Ovo nikako ne smem da kažem mami i/ili tati (kazniće me)“

ili:

„Moram ovo odmah da kažem mami i/ili tati (pomoći će mi)!“

Roditeljski autoritet

Fizička kazna, iako može da deluje kao opravdana demonstracija roditeljske moći nad detetom – zapravo govori jedino to da smo mi kao roditelji iscpeli sve druge pedagoške metode i da smo u vaspitavanju svog deteta spali na pristup koji se korsti u dresuri životinja. A i tu sve ređe.

Kako se ponašate sa odraslima koji vas iznerviraju?

Koliko god da vas dete iznervira, i da vam deluje opravdano da ga udarite, razmislite o ovome:

- Da li biste ikada udarili partnera/prijatelja sa kojim želite da održite kvalitetan odnos samo zato što vas je iznervirao?

- Da li ste ikada udarili šefa na poslu jer priča gluposti i jako vas nervira?

Ako je odgovor na prethodna pitanja bio negativan, (čak iako nekada osećate želju da nekoga udarite ali se kontrolišete) a dete ipak ponekad udarite, to znači samo jedno:

- dete udarate jer možete i jači ste od njega,

- dete udarate jer mislite da po vas nema posledica nakon toga.

***

Ako ne udarate odrasle ljude oko sebe jer vas nerviraju i ne slušaju šta pričate, nemojte to raditi ni sa decom.

Ima mnogo bezopasnijih situacija gde možete primeniti duple standarde. Nemojte ovde.

Tokom odrastanja deca će sigurno sretati ljude kojih će se plašiti. Hajde da to ne budu roditelji. Hajde da porodica bude najsigurnije mesto. Za sve. 

Jelena Jaranovic

Pišem najviše o roditeljstvu, manje o putovanjima i najmanje o svemu drugom.

Previous
Previous

Zašto je bitna NEĆU faza

Next
Next

Zašto anatomska obuća nije dobar izbor